#1: Zlatno srce jeseni Autor: Zal Kopp,
Postano: 30.09.2007. 23:35
 Ušao si u zlatno srce jeseni a nebo se razvuklo dužinom tvojih ulica. Mi šetači uronjeni u svoje obrve sad više ne mjerimo korake i nitko nikuda ne žuri. Drava s Pampasa polako ulazi u tvoja njedra i kao po nepisanom pravilu oblaci nadlijeću tišinu parkova. Ova se jesen proteže zlatom svojih nebeskih vodopada i po tko zna koji puta ih razmazuje po krovovima nudeći golubovima nesvakidašnji mir svojih boja. Tamo negdje u skrivenim kutovima potkrovlja uspijeva doprijeti snaga zagasitih boja i svakoj ptici pokloniti mrvicu sunca kao zahvalnost što ostaju vjerne tvom asfaltu. Niko nije zakinut za ljepotu jeseni, pa ni najsitnije vlati. Jesen svugdje stiže, teče ulicama i trgovima, zastaje u dvorištima, naslanja se na zavjese, liježe po sobama.
Na kalendarskom horizontu ljeto je najživlje, proljeće najmirisnije, zima najsmirenija a jesen najistinitija. Njezina plodnost poezija je vode i zemlje. Ono što proljeće zamisli a ljeto s nebom dogovori, jesen ostvari. Kad god kreneš u istraživanje svoje duše u tebi progovara svemir. U njegovim se dubinama kriju izvori jeseni. Nastali u odsjaju zvijezda dopiru do tvojih dodira i zato si u jesen svima nama posebno omiljen. Iako sivilo u izobilju leluja sa svih strana tvoje sive boje nisu više tako čvrste i oštre. Jesen ih nastoji stišati, jer zna koliko ti je potreban odmor. Ublažava strasti nakupljene tijekom ljeta, pogotovo što se zima ne namjerava odreći svoga prava nad tobom. Zato kad ulaskom u zlatno srce jeseni šećeš nebom i uroniš u naše poglede, nikamo ne žuriš. Po nepisanom pravilu dok na Zelenom polju Drava polako odlazi iz tvoga zagrljaja, ti se pozdravljaš nad Nemetinom sa oblacima, a mirisi tvojih parkova tamo negdje u skrivenim kutovima Kopačkog rita zaustavljaju ptice. Zastaju i srne osluškujući zagasite boje tvoje jeseni. Svugdje stižeš i svugdje te ima. Tijelom si s nama, ali srce ti odjekuje po svima i rasipa jesen po Tvrđavici i Podravlju, na poljima oko Klise i u predvorju Čepina. Svugdje se tvoji bijeli obrisi stapaju ne mareći što se u modroj daljini nazire dolazak jesenjih kiša.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
|