8 je napisao/la: ›
Ni sam nisam na čisto što da mislim o Kosovu...
Važna činjenica je da su Albanski komunisti 1943., kad su veliki dečki crtali karte i granice, zahtijevali pripajanje Albaniji. Ipak, osovina Beograd-Moskva je funkcionirala bolje, i Srbija je dobila Kosovo.
S Kosovom je Srbija dobila i jedan karcinom i to baš u trbuhu...
Kosovo kao regija nikada nije bila etnički srpska, pa ne znam čemu sad ovakvo iščuđavanje. Ta regija je za vrijeme Jugoslavije bila kolonizirana nealbancima, a Srbi su bili policija, sud, prosvjeta i zdravstvo. Albanac u upravi bio je iznimka, a ne pravilo.
Simptomatično ili ne, na nivou Jugoslavije, 1965. Srbi su bili 41% populacije, a 65% državne uprave.
Hrvati 21% populacije, a 14% uprave.
Podatak pronašao u Serdarovoj Statistici.
Kad je srpski neonacizam osamdesetih godina krenuo s pričom o ugroženosti i viktimiziranosti Srba, počeo je na Kosovu. Do tada je već stasao novi val srpskih "istoričara" i ideologa zaduženih za ostale narode SFRJ, a ni Albanci nisu bili zapostavljeni. Njima je 50 godina lijepljena etiketa glupih slastičara, Šiptara, reketara i neradnika...
Jeste u nekom jugoslavenskom filmu vidjeli da je lik Albanac recimo pilot, kirurg, sudac?
Ipak, kad ostavimo subjektivne stvari sa strane: Kosovo je autonomna provincija i mislim da je to ključni i jedini argument koji Beograd ima.
Ono što im u prilog ne ide je stanje na terenu, utvrđeno ratom i u krvi. Na Kosovu se dogodilo i nešto suptilno, ali presudno... Kao i u Bosni, rodila se nacija.
Kosovari su nacija i to sasvim mjerljiva i odvojiva od Albanske nacije.
No, ne bi me začudilo, da i pored svega što je Beograd napravio, progona Albanaca, orkestriranog naseljavanja Kosova hrvatskim Srbima, Srbija dobije još jednu priliku.
Jednostavno su prgavi momci, stalno demonstriraju silu i mišiće.
Snažno se zauzimaju za "buduća vremena" i pozivaju na demokratske principe, progon zločinaca. OK, uhvatili su neke kafanske mesare i pijance - ali gdje su adžići, kadijevići i ostali hegemonistički "JNA" kadar koji je kopao nos i istovarao olovo po Sloveniji, Hrvatskoj...? Umirovljen po vojnim stanovima, bolnicama i staračkim domovima uže Srbije.
Demokratski principi su im, dok je po mom gradu (mojim gradovima) kisnulo željezo, tako malo vrijedili. Tako da ne vidim zašto bih ja, netko kome je propali sprski porjket sjebao djetinjstvo, imao imalo osjećaja za srpsku borbu papirima.
Nekako je ljudskije i bratskije solidarizirati se sa slabijim i napadnutim.
I danas, sasvim konkretno, srpski državnici mogu doći na mjesto kao što je Srebrenica i zijevati kao da su navratili u neku krajputašicu. Koštunica, Mr. Kalašnjikov - premijer. Toma Grobar, ubojica iz Antina, predsjednik skupštine.
Srpske političke figure se mogu čak i kalkulantski ispričavati u trenucima kad je očito da se radi o ironiziranju žrtava...
Iz svega toga, za zaključiti je da Srbija ima kredita i teško je da ćemo imati neovisno Kosovo uskoro.
Deklaratorno, Srbija se opredijelila za Nato i EU, ali još uvijek razmišljaju o sebi kao da ih je Bog pogledao kad ih Rusi spomenu. Kalkulantski prilaze stvarima, a kad popuše, onda traže kompromise. As seen on TV!
To mi je nekako na razini 13. stoljeća - neka se nitko ne uvrijedi. Takav odnos prema partnerima sigurno nije europski.
Stvaranje i upravljanje malim ekscesima (sa svojim manjima) je trajno opredjeljenje Srpskih političara i to je nešto što je patentirano odavno. Zato imaju Republiku Srpsku, utemeljenu na ne znam ni ja čemu.
De Kosovo. Nakon junačke bitke, prema onome što sam ja naučio na ulici, bilo bi muški bilo priznati sebi neke stvari, a ne trčati drugome (u Moskvu) s "recite im da nam vrate..."
Albancima sretno, ali su u mojim očima, kao nekoga tko gleda iz hrvatske perspektive izgubili kredite kad i Bošnjaci. Sudbina se rješavala prije nego su tenkovi pošli prema austrijskoj granici. A dok se ovdje ginulo i dok su pijani Šešeljvci i Arkanovci klali i palili - po ostalim republikama su se punile trbušine i praznile pepeljare.
Svi su kalkulirali i otezali. Danas i Crna Gora sad shvaća da joj angažman u velikosprskim projektima nije trebao, i da više vrijedi autocesta do Splita i Zagreba, nego sva zlata i srebra Beograda.
@mont, Mesićevu izjavu si dekontekstualizirao.
Tvrdim da se nikada mislilo na Srbe kao korpus ljudi s obiteljima, traktorima i kućama... Nego si ju čuo prije 2 godine kad ti ju je neki SANUovac plasirao.
Da je sada ožujak 1991. i da neko "Srpsko nacionalno veće Slavaonije i Baranje" u nekoj selendri proglasi pripajanja "matici zemlji" na svakom Predsjedniku RH je da se oglasi istom porukom.
Nacionalizam se ne smije tolerirati, ali bojim se da bi Srbi svuda imali puno manje problema da nije ekspanzinističkog nacionalizma koji još uvijek bukti u Beogradu!
http://www.glas-javnosti.co.yu/danas/srpski/P07071703.shtml
Svi ostali nacionalizmi, hrvatski, bošnjački, albanski - svaki je defanzivan i nestat će onoga trenutka kad ih srpska javna misao prestane provocirati "Viroviticama", "istorijskim pravima i dugovima", i radikalskim djelovanjem i izdavaštvom i sličnim sranjima!
A što se prijatelja Makedonije tiče, tu će sve biti u savršenom redu. Poslije RH, sljedeća je na redu za EU. Čuvanje njenih granica i stabilnosti je u interesu EU. Osim toga, ako se Kosovo osamostali, veliki dio makednoskih Albanaca će sigurno otići tamo odakle su u Makedoniju stigli.
Drago mi je što je Hrvatska jedna od prvih zemalja koja je priznala Makedoniju onako kako se i zove, dok je Srbija još debelo kalkulirala jer im je od odnosa sa susjedom važniji odnos s Atenom.