Citat: ›
KORPORACIJE I LJUDSKA PRAVA: KAKO OGROMNA "MOĆ BEZ ODGOVORNOSTI" BROJNE MULTINACIONALNE KOMPANIJE STAVLJA IZVAN ZAKONA ČAK I VIŠE NEGO ŠTO JE TO BIO SLUČAJ S CENTRALNIM KOMITETIMA KOMUNISTIČKIH PARTIJA
HEIL KAPITAL!
Tena ERCEG
23. svibnja, 2007.
Više od 50 posto najvećih svjetskih ekonomija danas čine upravo multinacionalne korporacije, 80 posto svega proizvedenog dolazi iz 1000 najvećih kompanija, prekogranična spajanja i akvizicije postali su primarni način koncentracije poslovne moći, a cijena te moći bezočna je eksploatacija prirodnih resursa i (jeftine) radne snage, uništavanje okoliša i životnog prostora brojnih domorodačkih naroda i lokalnog stanovništva, gušenje bilo kakvog poduzetništva koje bi bilo izvan nekog korporacijskog sustava, te ograničavanje svih mogućih ljudskih prava i sloboda
verzija za tisak
kina_150.jpg
U svijetu danas postoji oko 77.000 multinacionalnih korporacija s oko 770.000 sestrinskih tvrtki i više milijuna njihovih dobavljača, a kada se tome pridodaju lokalne kompanije i neformalni sektor zemalja u razvoju, dobije se, kako ga naziva UN-ov specijalni izaslanik za ljudska prava i transnacionalne korporacije John Ruggie, "cijeli svemir poslovnih entiteta koji je praktički nemoguće mapirati".
Snalaženje tim svemirom dodatno otežava činjenica da ne postoji formula prema kojoj se, kada je u pitanju utvrđivanje odgovornosti za kršenja ljudskih prava, podružnice razlikuju od matičnih kompanija, kao i ona da korporacije danas još uvijek imaju jednaka prava kao osobe, ali ne i jednake odgovornosti, te da od društava zahtijevaju, preuzimajući sve veću kontrolu nad državnim vlasništvom, da se potpuno prilagode korporacijskim pravilima.
Tu činjenicu Stephanie Blackenburg i Dan Plesch, stručnjaci za međunarodnu političku ekonomiju na Fakultetu orijentalnih i afričkih studija u Londonu, nazivaju "totalitarnim momentom", tvrdeći da u srži takve situacije leži takozvana ograničena odgovornost, koncept prema kojemu je danas ustrojena većina korporacija, jer on "potiče poduzetništvo". Ograničena odgovornost zapravo je izuzeće specijalne interesne skupine, u ovom slučaju poslovne, od odgovornosti za akcije njihovih kompanija, "moć bez odgovornosti", tvrde Blackenburg i Plesch, koja kompanije stavlja "izvan zakona čak i više nego što je to bio slučaj s centralnim komitetima komunističkih partija, a sličnije despotskim monarhijama, diktaturama ili tribalnim vođama u primitivnim društvima".
Taj koncept, kojeg nije podržavao niti "guru slobodnog tržišta" Adam Smith, nije bio uvjet za razvoj industrijalizacije, već se pojavio tek s rastom deregulacije i neoliberalizma, a otad je, tvrde spomenuti stručnjaci, svjetski ekonomski rast prepolovljen za 4,8 posto 60-ih na 2,9 posto u idućih 20 godina, rast radne produktivnosti u istom je periodu također prepolovljen, nejednakost se povećala, svijet je pogodilo 70-ak velikih ekonomskih kriza, a korupcija je uzela toliko maha da je više nije moguće iskorijeniti.
Koncentracija moći
Istovremeno, 51 posto najvećih svjetskih ekonomija danas čine upravo multinacionalne korporacije, 80 posto svega proizvedenog dolazi iz njih 1000 najvećih, prekogranična spajanja i akvizicije postali su primarni način koncentracije poslovne moći, a cijena te moći bezočna je eksploatacija prirodnih resursa i (jeftine) radne snage, uništavanje okoliša i životnog prostora brojnih domorodačkih naroda i lokalnog stanovništva, gušenje bilo kakvog poduzetništva koje bi bilo izvan nekog korporacijskog sustava, te ograničavanje svih mogućih ljudskih prava i sloboda.
Unatoč ogromnoj moći i međunarodnoj prirodi transnacionalnih korporacija, najstarija i najvažnija međunarodna organizacija, Ujedinjeni narodi, odustala je od pokušaja da se na međunarodnoj razini, dokumentom koji bi bio obvezujući, izjednače prava i odgovornosti korporacija i da se stvori sustav kojim bi se njihovo djelovanje moglo nadzirati, a kršenja ljudskih prava sankcionirati. Umjesto toga, UN je i u ovom slučaju pristao na kompromis s poslovnom zajednicom za kojeg je sasvim legitimno zapitati se ne bi li možda bilo bolje da ga ni nema.
Ranih 90-ih godina, pod pritiskom razvijenih zemalja, UN je započeo s neutraliziranjem ili potpunim ukidanjem onih tijela i agencija koja su dotad nastojala uspostaviti kakvu-takvu kontrolu nad djelovanjem multinacionalnih kompanija. Komisija za transnacionalne korporacije, koje je Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a osnovalo još 1974. godine, transformirana je u drugo tijelo, ovog put pri Konferenciji za trgovinu i razvoj, mijenjajući usmjerenje s uspostave kontrole na "doprinos kompanija rastu i razvoju", iz čega je i izrastao kontroverzni koncept održivog razvoja.
Godine 2004. Radna skupina Podkomisije za ljudska prava izradila je nacrt međunarodnih standarda za sprječavanje i kažnjavanje aktivnosti međunarodnih korporacija koje se kose s ljudskim pravima, te napisala da je Svjetska trgovinska organizacija u smislu odnosa globalizacije i ljudskih prava "noćna mora" za zemlje u razvoju, i zatražila od UN-a da "radikalno preispita cjelokupni sustav trgovinske liberalizacije".
Tijelo koje nadgleda Podkomisiju, Komisija za ljudska prava, podleglo je, međutim, pritiscima poslovne zajednice i odreklo se vlastitog projekta, umjesto toga zatraživši da cijelu stvar riješi glavni tajnik UN-a imenovanjem specijalnog izaslanika koji će se dalje time baviti, a nedugo zatim rasformirana je i sama Komisija za ljudska prava.
Problem ili rješenje
Umjesto obvezujućeg dokumenta, svijet je dobio jedno gotovo groteskno tijelo nazvano Global Compact, službenu asocijaciju UN-a i velikih transnacionalnih korporacija, od kojih mnoge imaju povijest kršenja ljudskih prava, a tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan svojim specijalnim izaslanikom za to pitanje imenovao je Johna Ruggieja, harvardskog profesora međunarodnih odnosa.
Global Compact tijelo je koje poslovnu zajednicu vidi ne kao problem, već kao "dio rješenja za izazove globalizacije". Cilj mu je "unaprijediti univerzalne principe o ljudskim pravima, radu, okolišu i borbi protiv korupcije, putem aktivnog angažmana multinacionalnih korporacija, a u suradnji s civilnim društvom, predstavnicima radnika, vlada i lokalne zajednice". On "nije regulatorni instrument, ne kontrolira niti nameće pravila ponašanja" kompanijama, temelji se isključivo na njihovoj dobrovoljnoj suradnji, a eventualne reperkusije koje neka članica GC-a može snositi "ukoliko ne dostavlja redovne izvještaje u okviru programa Global Compacta" svode se na etiketiranje te kompanije kao "neaktivne" na Internet stranici asocijacije, zabranu sudjelovanja u događajima koje ona organizira, te zabranu korištenja logotipa Global Compacta.
filipini_150.jpg
Drugim riječima, u ovoj neprirodnoj alijansi od transnacionalnih korporacija očekuje se dobrovoljno odricanje od eksploatacije i rasta nauštrb drugih ljudi i okoline, što je, kako pokazuju brojni primjeri, u suprotnosti s njihovom prirodom. Dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu očekivanje od predstavnika kapitala da se ponašaju odgovorno vidi kako kontradiktorno, budući da je "sam kapital amoralan, a odgovornost proizlazi iz morala". Neoliberalni princip, koji traži ultimativno kretanje kapitala, a zabranu kretanja rada, "još dublje isključuje odgovornost, emocionalnu i spiritualnu zadaću prema životu drugih ljudi, a korporacije su oblici provođenja tog principa, pa je i zahtjev da se one suzdržavaju od onoga čemu teže besmislen", tvrdi Kulić. On smatra i da održivi razvoj i društveno odgovorno poslovanje zapravo ne postoje, već su to "maske kapitala koje mu pomažu da i dalje provodi svoj ultimativni odnos isključivanja, u kojemu je svatko sam sebi svrha", a međunarodne organizacije poput UN-a također samo "održavaju odnose podređenosti".
Da je to zaista tako, pokazalo se odmah po osnivanju GC-a, kada su industrijske lobističke grupe osnovale Poslovnu akciju za održivi razvoj (BASD), tijelo koje ima najveći utjecaj ne samo na Global Compact, već i na cjelokupnu organizaciju UN-a, i koje je odmah krenulo agresivno zagovarati dobrovoljne mjere i samoregulaciju kao načine za postizanje "održivog razvoja".
Spašavanje planeta
De facto "privatizirajući Ujedinjene narode", kako objašnjava nevladina organizacija Corpwatch, poslovna je zajednica sebi omogućila da "globalizira mogućnosti širenja dezinformacija u cilju predstavljanja sebe samih kao odgovornih prema društvu i okolišu", jer im članstvo u Global Compactu sada dozvoljava da "ne samo pojedine korporacije, već i cijeli poslovno-industrijski kompleks prikazuju kao saveznika u borbi za spašavanje planeta". Budući da članstvo u Global Compactu, za kojeg se zna da iza njega stoje Ujedinjeni narodi, dozvoljava korištenje logotipa tog tijela u njihovim projektima, korporacije se sada mogu okititi i tim logotipom, bez da se od njih zauzvrat traže ikakva postignuća, i tako pod kišobranom UN-a raditi isto što i dosad.
Iako se, primjerice, teorija GC-a temelji na djelovanju po deset osnovnih principa, od zaštite radničkih prava do zaštite okoliša, poznato je da su brojne kompanije nastavile kršiti te principe čim su se pridružile savezu, u prve dvije godine nije održan nijedan forum za učenje niti je objavljeno išta na tu temu, iako to stoji u programu, a unatoč činjenici da se deklarativno zagovara transparentnost i otvorenost, članstvo većine kompanija drži se kao tajno.
bolivija_shell_150.jpg
Kako u praksi izgleda zloupotreba članstva u ovoj asocijaciji, pokazale su, primjerice, kompanija Nike, čiji se jedan od direktora Phil Knight fotografirao s Kofijem Annanom ispred UN-ove zastave, iako je poznato da Nike ne ispunjava barem polovicu od deset GC-ovih standarda, ili pak tvornica Daimler Chrisler, koja je jednu svoju reklamnu publikaciju naslovila upravo "Global Compact".
Ipak, najradikalniji je primjer naftne kompanije Shell, svojevrsnog pionira u oglašavanju same sebe kao pobornika održivog razvoja. Donedavni Shellov direktor Mark Moody-Stuart bio je ujedno i predsjednik BASD-a, spomenutog poslovnog lobija koji vlada Global Compactom. Najvrjednije Moody-Stuartovo iskustvo ono je koje se tiče upravo građanskih akcija i tužbi protiv korporacija, od kojih su najveće bile takozvani Brent Spar skandal iz 1995. godine sa Shellovom, na kraju ipak neuspjelom, namjerom da otpadne tvari iz rafinerije Brent sprema u dubokom moru zapadno od obala Škotske, kao i pogubljenja nigerijskog pisca i aktivista Ken Saro-Wiwe i njegovih osmero kolega, u kontekstu razotkrivanja uništavanja okoliša u delti Nigera iste godine.
Saro-Wiwin sin kompaniju Shell tužio je devet godina kasnije na sudu u New Yorku, koji je tužbu odbacio, a ovi su događaji postali simboli umiješanosti korporacija u kršenja ljudskih prava. Nakon njih ta je naftna kompanija započela s reklamnim kampanjama u kojima sebe predstavlja kao kompaniju koja brine o ljudima i okolišu, a u vrijeme tužbe na newyorškom sudu Moody-Stuart već je sjedio u upravnom vijeću Global Compacta. To se, pak, tijelo u međuvremenu počelo držati za program partnerstva UN-a na najvišoj razini ikada i citirati kao poželjni model za sva druga pitanja.
RUGGIEJEV IZVJEŠTAJ
U izvještaju iz veljače, povjerenik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava i transnacionalne korporacije John Ruggie zaključuje da je na planu zakonskog sprječavanja kršenja ljudskih prava došlo do vrlo malo ili ništa napretka. Ruggie tu činjenicu pripisuje "fundamentalnoj neravnoteži" između širine utjecaja ekonomskih subjekata i slabog kapaciteta društava da se nose s negativnim posljedicama njihovog djelovanja, što stvara "povoljne uvjete za kršenja ljudskih prava bez adekvatnog sustava odštete i sankcioniranja".
Ruggie "zasluge" za takvo stanje pripisuje prije svega samim vladama, ali i međunarodnim dokumentima, pa i UN-ovim, kojih se velik broj bavi ljudskim i radničkim pravima, ali koji nigdje ne navode koje to konkretne obaveze imaju vlade u odnosu na transnacionalne korporacije. Isto tako, UN-ovi dokumenti eksplicitno ne navode ni obaveze korporacija prema društvima u kojima posluju. Komunicirajući s vladama, Ruggie je došao do zaključka da većina njih "često ne razumiju ili nisu voljne" donijeti mjere koje su im na raspolaganju, a njegova analiza pojedinačnih zakonodavstava pokazala je da nije došlo ni do približno uniformne i konzistentne državne politike koja bi ustanovljavala korporacijsku odgovornost prema uobičajenom međunarodnom pravu.
Umjesto toga, on primjećuje "inovacije" na području takozvanih "soft law" mjera i samoregulacije. "Soft law" mjere su one koje nisu zakonski obavezujuće, već "njihova snaga proizlazi iz prihvaćanja društvenih očekivanja" vlada, radništva, neposredne lokalne zajednice i slično. To su, primjerice, Tripartitna deklaracija Međunarodne organizacije rada (ILO) o multinacionalnim korporacijama i socijalnoj politici, OECD Upute za međunarodne kompanije, te različite dobrovoljne inicijative nekih industrija, poput eksploatacije dijamanata i rudnih bogatstava, da ne sudjeluju u poslovima kojima se izbjegava plaćanje poreza i koncesija ili financiraju ratni sukobi.
Kod svih ovih "mekih" mjera ne postoji, međutim, nikakvo neovisno tijelo koje bi određivalo standarde i provjeravalo koliko ih kompanije zaista poštuju, zbog čega oni, ako i postoje, u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.
Iz komunikacije s predstavnicima najvećih multinacionalnih korporacija Ruggie je također zaključio i da je samo šačica njih ikada napravila ozbiljniju procjenu utjecaja vlastitog poslovanja na neposrednu okolinu, iako većina njih tvrdi da takve procjene provode i da imaju svoje vlastite politike za zaštitu ljudskih prava. On primjećuje i da rijetke kompanije koje izrađuju procjene uglavnom pišu o irelevantnim stvarima, poput "anegdotalnih opisivanja i izoliranih projekata filantropske prirode", u što spada i "društveno odgovorno poslovanje" sada popularno i kod nas.
U izvještaju Ruggie ne spominje nijedan primjer katastrofalnih posljedica koje diljem svijeta prate trgovinske ugovore, privatizaciju i liberalizaciju u zemljama u razvoju, ne spominje rast nejednakosti, kršenja ljudskih prava, uništavanje okoliša i podršku koju neke korporacije pružaju državnim udarima i diktatorskim režimima, niti da, zbog same strukture Global Compacta, korporacije imaju ogroman utjecaj i nad tim i nad brojnim drugim UN-ovim tijelima.
Unatoč lošim rezultatima svog 18-mjesečnog istraživanja, Ruggie ne navodi apsolutno nikakve preporuke da bi se to stanje poboljšalo, već izražava nadu da će prirodna evolucija u međunarodnom pravu i nacionalnim zakonodavstvima eventualno ipak dovesti i do veće regulacije ponašanja multinacionalnih korporacija, i time zapravo izbjegava bilo kakvu ponovnu inicijativu da se na međunarodnoj razini izjednače njihova prava i obaveze.
KORPORACIJE U HRVATSKOJ
S obzirom da je već gotovo cjelokupno hrvatsko gospodarstvo u rukama stranih kompanija, a možemo ih očekivati još s daljnjom privatizacijom, Hrvatska bi se shodno tome trebala i zaštititi od nasrtaja kompanija na okoliš i radnička prava. Dr. Boris Buklijaš, profesor radnog i socijalnog prava na Pravnom fakultetu u Splitu objašnjava, međutim, da Hrvatski zakon o radu nema posebnih odredbi kojima bi se štitili radnici u takvim uvjetima. On je "rigidan s obzirom na interese svijeta rada i ide u prilog svijetu poslodavaca, primjerice ugovorima na neodređeno vrijeme, koji je od iznimke postao pravilo i koji radnicima uskraćuje cijeli korpus prava", a danas čak 85 posto novozaposlenih radi upravo po takvim ugovorima.
Budući da je Zakon na strani kapitala, a ne radnika, tvrdi dalje Buklijaš, "teško je očekivati da bi oni u multinacionalnim kompanijama, kojih je sve više, mogli efikasno zaštititi svoja prava, među ostalim i zato što su pod znakom pitanja i ekipiranost i stručnost inspekcije rada, kao i političko htijenje da se energično stane u obranu prava radnika". "Kad god se kod nas spominju investicije, ne spominju se i radnici, a ekspoziture stranih kompanija hvale slabost sindikata i radničkih vijeća, jer je njihov interes jeftina radna snaga", govori Buklijaš.
Dr. Kulić smatra da se "mi kao društvo još nismo ni politički konstituirali, pa se, bez nedostatka pravnog poretka ne možemo konstituirani niti ekonomski". "Hrvatska je država nužde, a ne pravde, i kao takva servis privatnog profita čija politička klasa ne može produžiti vlastiti ostanak na vlasti bez rasprodaje imovine ili daljnjeg zaduživanja."
Upravo od Socijaldemokratske partije, za čije je vladavine i došlo do fleksibilizacije radničkih prava, bilo bi najprirodnije očekivati da barem ovaj put, s eventualnim ponovnim dolaskom na vlast, unaprijedi radnička prava. No, odgovor o tome ima li SDP kakvih ideja ili planova o tom pitanju ni nakon dugotrajnog čekanja nismo dobili od kandidata za predsjednika SDP-a Zorana Milanovića.
|