Osvoji ulaznice za predstavu "Zavičaj, zaborav" u osječkom HNK

Bauerov roman, koji dramatizacijom dobiva novu, izvedbenu, po standardima antike epsku dimenziju, kompleksan je diskurs o društvenoj stratifikaciji, djelovanju čovjeka na mijene kroz koje se društvo neprestano iznova porađa u nešto drugo, ali i djelovanje novog na čovjeka koji se nije stigao ili mogao prilagoditi, koji se „usudio“ biti drukčiji rođenjem ili misliti onkraj uvriježenog.

Nije ovo, međutim, iscrpna naracija o povijesti analiziranoj kroz ljudska stanja svijesti, tek puko izviješće o pojavnostima kao što je Jugoslavija, Narodnooslobodilačka borba, partizani, ustaše, Nijemci, Srbi, Hrvati, Udba, esesovci, Stasi, totalitarističkim ideologijama. Povijest je kod Bauera kulisa, scenografija kroz koju evoluira Lukijan Pavlović u podvojenost podrijetla rođenjem i podrijetla posvojenjem, ona je referentna točka za „obrazloženja“ djelovanja onog što nazivamo usudom.

Majstorski napisan, naracijski polagan i staložen roman Zavičaj, zaborav hegelovski obuhvaća fenomenološko očitovanje bitka u jednoj individui, Lukijanu koji susrećući se s vlastitim, iskonskim podrijetlom preuzima predodređeno mu ime: Ludwig Bauer. Jer, Ludwig je njemačko dijete u poslijeratnoj Jugoslaviji, siroče, pripadnik „neželjenog“ naroda, žrtva paradoksa da su djeca kriva za grijehe otaca. Ono što bismo mogli nazvati milosrđem, što u suštini je grizodušje, šalje mu poočima – oficira Udbe koji, pak, stradava zbog nove identitetske presumpcije, one nacionalističkog naginjanja Hrvatskog proljeću. Ludwig koji je još Lukijan kreće na proputovanje kao u grozničavu potragu koja ga odvodi u dva ideološki razmaknuta dijela Njemačke, koja ga vraća u Hrvatsku, koja ga vraća počelu podrijetla kao spas od bitka – k – smrti, spoznaji da si uvijek u raskoraku s nekim drugim, da te uvijek definiraju nasuprot nečemu, a ne kao nekog, temeljno kao
Čovjeka, kao ono što jesi, a ne kao ono što nisi, negativnom identifikacijom koja uvijek odbacuje.

Bauer se pita: Tko sam i gdje mi je zavičaj? Gdje sam nečiji? Moram li biti nečiji da bih postojao, bio, opstajao? Zavičaj, zaborav mnogoslojan je postmodernistički narativ, koji kroz priču o „malom čovjeku“ iznosi istine o tragičnoj sudbini njemačkog naroda i kolektivnoj krivnji koja se poslovično prišiva svima, poglavito još nerođenima u vrijeme nekog zločina, o silovitoj potrebi ukalupljivanja, o teškoćama određivanja svega što nam određuje identitet, o boli upoznavanja sa samim sobom, o neizbježnosti prihvaćanja neprihvaćanja kao stanja, o paradoksalnom odnosu činjenja i trpljenja, kazuje ponešto i o onome što bismo trebali, ali nikako ne činimo. Kao da nam je „biti human“ najveća kazna – imala lakših uloga od bivanja čovjekom u okvirima humanističkih definicija. Ivana Šojat

ZAVIČAJ, ZABORAV NA SCENI
Kad sam saznao da ću dobiti mogućnost režirati roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, bio sam izuzetno sretan, ali i svjestan težine zadatka.

S Lujom sam surađivao već nekoliko puta, susreti i razgovori s njim obogaćivali su me i davali snage da ustrajem u svom radu u kazalištu. Čitajući ovaj vrlo opsežan roman ulazio sam u svijet i tragediju Podunavskih Švaba, preda mnom su se pojavljivali likovi i situacije koje su oživljavale jedan izgubljeni svijet, dječaka koji odrasta u drugom okruženju i ideologiji, njegovo sazrijevanje i saznanje da nije ono što je oduvijek mislio da je.

Pitanje identiteta i pripadnosti svakako je jedna od najvažnijih tema u romanu, a u svijetu globalnih kretanja i migracija postaje vrlo važna i aktualna.
Kod Ludwiga je to zavičaj: „Zavičaj, traženje zavičaja, možda svi mi neprekidno u svemu što činimo, u svemu o čemu razmišljamo tražimo neki svoj emotivni i kulturni zavičaj.“ Tamo gdje živi susreće se s neprihvaćanjem, odbacivanjem, osjećajem da je neželjen i prevaren. Nakon što mu se sruši svijet koji je poznavao i u kojem je odrastao, nakon što izgubi osobe koje su ga vezivale za njegovo mjesto u svijetu, odlazi tražiti svoj zavičaj, mjesto kojem će pripadati, a put ga vodi u Zagreb, Prag, Istočni Berlin, Leipzig, zapadnu Njemačku.

Odlazak se događa u vrijeme velikih previranja i studentskih demonstracija diljem Europe. Iako aktivno ne sudjeluje u njima, ne može ne primijetiti ono što većina mladih u to vrijeme kritizira: nepravdu, nepostojanje demokracije, teror ideologije i izopačenost socijalističkog uređenja koje bi trebalo osigurati pravednost i ravnopravnost. Problem je to koji osjećaji mladi s obje strane Berlinskog zida koji postaje simbol podijeljenosti Europe i ‘hladnog rata’. Možda to najbolje ilustriraju riječi Rudi Dutschkea, studentskog aktivista i borca za ravnopravnost i društvenu pravdu, najprije u DDR-u, a onda i u Zapadnoj Njemačkoj: „Kakav to podijeljen, bezličan, imućan, ali duhovno sve siromašniji narod postoji u ovoj državi?»

Reklo bi se da ovo pitanje zvuči aktualno i kod nas danas.
Tako u drugom dijelu predstave nakon što smo vidjeli djelovanje represivnog aparata u Jugoslaviji, srećemo slične obrasce i u Čehoslovačkoj i Njemačkoj Demokratskoj Republici, koja je bila sve samo ne demokratska. Upoznajemo likove s kojima se Ludwig druži, a kroz predstavu se pojavljuje nekoliko žena koje zauzimaju važno mjesto u njegovom lutanju i traženju zavičaja. Nije to slučajno, jer sam kaže za jednu od njih: „ … nisam htio priznati da govori poput moje majke, koje se zapravo nisam sjećao, ali sam se sjećao onih nekoliko riječi koje je izgovarala u mome snu što se ponavljao, u različitim verzijama, doduše, nekoliko riječi na njemačkom i na hrvatskom, koje je izgovarala tako nježno i meko… ona je to ipa kosjetila, ustvrdila je da me sigurno podsjeća na majku koju nisam imao, i oboje smo neko vrijeme šutjeli…“.

Roman Zavičaj, zaborav je vrlo bogat događanjima, likovima, bilo je nužno napraviti izbor i pokušati na scenu donijeti sve bogatstvo ovog predivnog djela. Uz autora i njegov velik doprinos uprizorenju, ne mogu ne zahvaliti suradnicima: ponovo u Osijeku nakon dugog vremena Zlatko Kauzlarić Atač, jedan od najznačajnijih hrvatskih scenografa s kojim sam imao sreću nekoliko puta raditi, a sada i rješavati vrlo zahtjevne probleme oblikovanja ogromnog broja prostora, Jasminka PetekKrapljan, dugogodišnja suradnica kao kostimografkinja i suradnica za pokret, i dvoje mladih čije vrijeme tek dolazi – sjajna kompozitorica Ana Stanković i obećavajući scenarist i dramski pisac Matej Sudarić kao dramaturg.

Nadam se da će ova predstava potaknuti gledatelje da pročitaju cijeli roman i na taj način uđu u bogati svijet Ludwiga Bauera. Jasmin Novljaković.