#164: Autor: mali_ivica,
Postano: 11.09.2008. 11:41
Evo i ja sam nešto našao...
U jednom vašem odgovoru na pitanje o Adamu i Evi odgovorili ste da oni nisu povijesne osobe, nego samo simbolični, znakoviti likovi, što je već općenito prihvaćeno. Vjerojatno se može pretpostaviti da su i neke druge biblijske osobe, osobito iz Knjige Postanka, kao na primjer Noa, Lot također simbolički likovi, koji služe da se pokaže kako Boga treba slušati i ljubiti, kako On kažnjava grijeh i bezakonja, a svoj izabrani narod odgaja i vodi.
No, zanima me što je s važnim osobama izraelske povijesti, na primjer patrijarsima: Abrahamom, Izakom i Jakovom? Ima li izvan Biblije kakvih dokaza o njihovoj povijesnosti, na primjer arheoloških nalaza ili izvora od susjednih naroda?
Posebno je zanimljiva u tom pogledu Knjiga Izlaska, odnosno Mojsije. Egipćani su ostavili mnogo zapisa o svojoj povijesti, ali izgleda da nema ništa o događajima iz Knjige Izlaska. Čudno je da nema ništa o »10 egipatskih zala«, smrti prvorođenaca, potopu u Crvenom moru i slično. Pročitao sam svojedobno u tisku članak pod naslovom »Nema dokaza o egzodusu Židova«. Zanima me stanovište suvremene biblijske znanosti o tim pitanjima.
N. S. Zagreb
Novija biblijska znanost, koja je vrlo razgranata i bogata veoma brojnim radovima, već je pred nekoliko desetljeća došla do stanovite jasnoće glede povijesnosti događaja i osoba o kojima govori Biblija. Pri tom su istaživanja išla i u smjeru postanka same Biblije i u smjeru povijesti izabranoga, izraelskog naroda.
Prema rezultatima istraživanja o samoj Bibliji suvremeni bibličari uzimaju kao pouzdano da je konačna redakcija prvih pet biblijskih knjiga Mojsijevog petoknjižja ili Pentateuha napravljena u V. stoljeću prije Krista. Konačna redakcija nastala je spretnim povezivanjem više predaja koje se u konačnoj verziji često isprepliću i nadopunjuju. Bibličari tako znaju da su prije konačnog svetopisamskog teksta postojale: Jahvistička, Elohistička, Svećenička i Deuteronomistička predaja. I te predaje se razlikuju po svojoj starosti, odnosno po svom dobu nastanka. Najstarija, Jahvistička, nastala je u 10. stojeću prije Krista u vrijeme Salamonova kraljevanja, Elohistička nešto kasnije u 9. stoljeću prije Krista, Deuteronomistička u razdoblju od 8. do 6. stoljeća prije Krista, a najmlađa je Svećenička koja je oblikovana za vrijeme i nakon sužanjstva, u 6., odnosno 5. stoljeću prije Krista.
Predaje se razlikuju i po sadržaju jer ne obuhvaćaju sve svu prošlost. Jasno je da predaje, a neke od njih dugo su bile samo usmene, govore o sadržajima starim gotovo 2000 godina prije Krista, pa je teško u njima tražiti ili očekivati kritički provjerene povijesne podatke u skladu s našim suvremenim shvaćanjem. No, to ipak ne znači da glavni likovi, nositelji važnih uloga u izabranom izraelskom narodu nisu bili prave, fizičke, povijesne osobe.
Suvremeni bibličari jako razlikuju prapovijest čovječanstva, »opisanu« u prvih 11 poglavlja Knjige Postanka, od povijesti patrijarha i izraelskog naroda u kojoj su glavni nositelji događanja povijesne osobe, a mnogi su detalji oblikovani u višestoljetnim predajama pa im je teško pripisati povijesnost u smislu suvremenoga shvaćanja. No, time svi ti biblijski tekstovi ništa ne gube na svojoj istinitosti, jer oni nisu zapisani da bi bili vrelo kritičkog ispitivanja prošlosti, nego da bi prenijeli Božju objavu rodu ljudskomu.
Iz proučavanja povijesti staroga svijeta u kojem je niknuo izraelski narod, što je bilo moguće zahvaljujući očuvanim sumerskim, akadskim i egipatskim tekstovima, razabire se povijesni okvir u koji spada i biblijska povijest i koji tu biblijsku povijest divno osvjetljavaju. Spomenuti spisi i arheološka istraživanja potvrđuju da se biblijski izvještaji o patrijarsima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, uklapaju u početak drugoga tisućljeća, odnosno da ono što se opisuje u Knjizi Postanka od 12. do 50. poglavlja spada u razdoblje između 20. i 17. stoljeća prije Krista.
Dakle, noviji bibličari uzimaju kao povijesno pouzdano postojanje Abrahama kao fizičke, povijesne osobe koja je oko 1850. godine došla iz Ura u Perziji u Kanaan. U razdoblju od oko 1850. do 1700. patrijarsi su živjeli na čelu stočarskih plemena u Palestini, a u razdoblju od oko 1700. do 1250. prije Krista preci današnjega izraelskog naroda živjeli su u Egiptu. Arheolozi su našli stećak iz doba vladavine faraona Merneptaha, koji je vladao od 1234. do 1225. prije Krista, na kojem su zabilježeni poraženi egipatski neprijatelji, a među njima se spominje i Izrael. To je najstarije poznato, sačuvano pismeno spominjanje Izraela u povijesnim dokumentima izvan Biblije, a zanimljivo da je na tom stećku zabilježen Izrael kao narod, a ne kao teritorijalno određena država. Stručnjaci smatraju da taj zapis vjerojatno govori samo o okršaju s nekim od onih koji su izišli iz Egipta. Za vrijeme Merneptaha Egipćani su vodili rat i protiv Libijaca koji nisu izgubili, ali im je moć oslabila pa su uskoro izgubili vlast nad Palestinom, što je pogodovalo Izraelcima da osvoje Palestinu i u njoj se učvrste.
Glede izlaska izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva nema posebnih dokaza ili arheoloških nalaza, ali ga kritični povjesničari ipak smatraju povijesnim događajem koji se zbio između 1250. i 1230. prije Krista. Među stručnjacima postoji razilaženje glede datuma i puta toga izlaska, ali se svi slažu da je izlazak povijesni događaj koji je središnja činjenica Izraelove povijesti. Stručnjaci se ne slažu s Biblijom da bi u izlasku sudjelovalo 600.000 ratnika plus njihove obitelji, jer bi to značilo da bi se radilo o mnoštvu između dva i tri milijuna ljudi. Toliko mnoštvo trebalo bi za prijelaz preko Crvenoga mora mjesec dana, a to mnoštvo razvijeno u povorku tvorilo bi kolonu dugačku više od 160 kilometara. Stoga stručnjaci uzimaju da je u izlasku sudjelovalo između 20.000 i najviše 30.000 osoba. Toliki broj onih koji su otišli zacijelo je dostatno malen da bi bio posebno zabilježen u spisima koji bi se očuvali do našega doba.
|