#22: Re: Kad idem na posao, ja .... Autor: pumpkin,
Postano: 31.01.2008. 16:54
Dok sam još radila u bivšoj firmi,svi su se divili, blago tebi, kako si se ti dobro uvalila, pa ti mora da imaš odličnu plaću, i bla, bla, pa de reci u povjerenju, kolka ti je plaća a? a? a?... Da ne duljim, firma je bila privatna, poslodavac poznat po čitavom gradu kao "ispravan čovjek", a mi u firmi na rubu živčanog sloma; Od slanja u pm. i u k. od ranog jutra čim uđeš u firmu, od "ispravnog" čovjeka, vrijeđanje, maltretiranje zbog stvari koje nemaju uopće veze s poslom, do njegove nesposobnosti da bilo što izorganizira, ili bilo što napravi da ne usere, a naravno, krivnja je uvijek bila naša. Bili smo stalno na minimalcu, i od toga nam je oduzimao na tobožnje gubitke koje smo mu napravili, prekovremeni su bili obavezni i nikad plaćeni, godišnji si mogao dobiti samo 10-tak dana u godini, samo kad on to dozvoli, sa telefonom pored sebe da kad on zove odmah dođeš u firmu, i kad se vratiš s godišnjeg moraš potpisati da si iskoristio cijeli godišnji koji ti po zakonu pripada. Na bolovanje ni pomišljati, a povišice, božićnice, i sl. zaboravi... A ja sam postala živi hodajući kostur. Dok nije došao dan kad se jednostavno više nisam htjela/mogla ustati iz kreveta, i kad sam ispunila svoju davnu želju i rekla: Napuši se k..., ja više neću doći osim po radnu knjižicu. Odonda mi je život postao divan. Kao da sam gulila robiju sve te godine.
|