#22: Re: Literalno Kreativni forumasi Autor: DonQuijote,
Postano: 19.01.2007. 17:21
evo i malo proze...
Vlak kojeg nisam trebao uhvatiti
Dan joj je proletio. Kao što to inače biva kad moraš obaviti mnoštvo stvari prije puta. Pokupovala što je trebala, poplaćala račune, spakirala stvari, obišla neke prijatelje i rođake... Ipak ih neko vrijeme neće vidjeti! Bila je tužna zbog toga, ali i sretna zbog svega ostalog. Upis na fakultet, selidba u drugi grad, nova sredina, nova poznanstva. Sve ju je to i malo plašilo, ali je ipak bila presretna. Vlak je bio gotovo prazan. Nekoliko starijih ljudi u odijelima, grupica vojnika i jedna tročlana obitelj s malim djetetom. I ona. Sjela je do prozora u prazan odjeljak, zadubljena u svoje misli. Jedva je i primjećivala ljude na kolodvoru, kako užurbano hodaju amo-tamo. Osjetila je lagan trzaj i vlak je krenuo. Pogledala je pješački most ispod kojeg je upravo prošla, koji se nadvijao nad prugom, a s kojeg je nekad znala gledati vlakove i razmišljati što bi bilo da je u nekom od tih vlakova koje je gledala. Premjestila se na sjedalo nasuprot, da još neko vrijeme može gledati taj most. Tada je na mostu primjetila i jednog mladića u kratkom kaputu koji je stajao rukama podbočen na ogradu i gledao vlak kako prolazi ispod njega. Svidio joj se na prvi pogled. Djelovao je zadubljen u svoje misli, ne tužno, više nekako sjetno. Šteta što ga nije ranije srela, proletilo joj je kroz glavu. Da je slučajno zakasnila na vlak, možda bi ga upoznala. Tko zna, možda bi to bila ljubav njenog života! Utonula je u sanjarenje...
Istog je tog dana jedna druga djevojka zakasnila na autobus. Zašto se to uvijek njoj događa, pomislila je. Baš nema sreće! Toliko se danas naradila, kao da je taj butik u kojem radi jedini u gradu, a sad neće stići ni na omiljenu sapunicu! Ne isplati joj se čekati drugi autobus, a ako krene pješice, prečicom, možda propusti samo prvih 5 minuta. Brzo je prošla kroz park, ne primjećujući zaljubljene parove na klupama, starca kako hrani golubove, ženu s djetetom... Nije ništa primjećivala ni u ulici u koju je skrenula nakon parka. A jesen si je baš dala truda i krošnje stabala koja su se protezala s obje strane te duge ulice zavila u nevjerojatne boje! Lagano je već padao i mrak, pa je i nebo poprimalo neobičnu crvenkastu nijansu. Miris pečenog kestenja i nadolazeće zime širio se gradom. Nije ni to primjećivala. Samo pokoji izlog, onako u prolazu. A i to više da bi popravila frizuru u odrazu. Stigla je do željezničkog koloodvora. Opet mora preko tog starog mosta! Kakve je sreće, još će uganuti nogu na tim istrošenim i klimavim stepenicama! Nešto opreznijim korakom, ali gotovo istom brzinom prelazila je i most. Jedan je vlak baš kretao. Pri sredini mosta stajao je neki momak u kratkom kaputu, podbočen rukama na ogradu i gledao negdje u daljinu, prema zalazećem suncu. Kad mu se već gotovo skroz približila, iz misli ga je trgnuo bat njenih koraka. Pomalo je iznenađeno okrenuo glavu u njenom smjeru i pogledi su im se ukrstili. Nehotice je ustuknula pod težinom tog pogleda, ali je to trajalo samo trenutak, neprimjetan trenutak, a onda je skrenula pogled i istom brzinom nastavila hodati. Dok je s druge strane mosta oprezno silazila stepenicama, brzo joj je kroz svijest proletio taj neobičan pogled, sjetan, a opet tako prodoran. Ni dečko nije loš, sviđa joj se, podsjeća ju na nekog... Da, na onog iz sapunice! Misli su joj automatski skrenule na jučerašnju epizodu. Mora požuriti, danas bi moglo biti napeto! Što bi voljela da se i njoj dogodi neka takva romansa! Ali, nije ona te sreće...
Dan se bližio kraju. Stajao je na pješačkom mostu iznad željezničkih tračnica i gledao vlak koji je još prolazio ispod njega kako odlazi prema velikom crvenom suncu koje se polako spuštalo prema zenitu. Nije znao kamo je išao. Ali nije ni bitno. Išao je nekamo. Nikad se nije pitao što bi se dogodilo da sad nije iznad tog vlaka, nego u njemu. Nije vjerovao u vlakove koje je propustio, kao ni u one na koje nije trebao stići. Vjerovao je u poglede! Još je razmišljao o jednom pogledu kojeg je maloprije uspio na trenutak uhvatiti. Pogled neke djevojke čiji su ga koraci bili prenuli iz zamišljenosti, a kad je okrenuo glavu, vidio je samo njene predivne krupne smeđe oči kako gledaju ravno u njegove! Bio je to jedan od onih trenutaka kojih se sjetimo i nakon puno godina. Trenutak izvan zaborava i prolaznosti vremena. A onda je prošao. Jer takvi trenuci nikad ne traju dugo. Prije nego je prošla iza njega uspio je vidjeti da je zgodna i lijepa. Okrenuo je glavu na drugu stranu i gledao za njom kako sigurnim koracima dolazi do stepenica i odlazi, a ispod njega je odlazio i vlak...
|