#141: Re: Literarno Kreativni forumasi Autor: evil monkey,
Postano: 17.06.2009. 20:15
Moja voda
Gužvam se s ljudima u redu pod srpanjskim suncem.
Vrhunac Trećeg ljeta se bliži i dani su sve topliji. Oni koji su mogli iselili su se mjesecima prije, kada je bilo Prvo ljeto, a još ih je više otišlo u onih par paklenih tjedana Drugog. Ne znam zašto sam ostao. Nije samo pitanje novca. Nostalgija možda? Mnogi koji odu ne vraćaju se, a ova isušena pustinja nekadašnjeg grada... prirasla mi je srcu.
Polako, pomičem se naprijed. Osjećam tanku kap znoja kako mi klizi niz čelo, preko sljepoočnice do obraza. Automatski dižem ruku prema kapljici i razmazujem je poput krvi dosadnog komarca po obrazu. Malo svježine uvijek dobro dođe.
Tišina.
Ljudi ne pričaju međusobno. Nema vozila. Nema vjetra koji bi zašuštao i polomio usahle niti grana breza. Nema čak ni komaraca više. U odrazu na staklu vidim vlastite izbrazdane crte lica kako se šire u osmijeh. Nekada su komarci bili najveći razlog za žalopojke stanovnika ovog grada. Pored onih birokratskih, koji danas vladaju. Nedostatak novca, posla. Hrane. Malo toga raste u ovakvoj klimi u kojoj je sedam od dvanaest mjeseci suša. Zastrašujuće dugotrajno ljeto razbijeno u tri dijela, da bi se barem mogli praviti da imamo četiri godišnja doba.
Sustav vodoopskrbe je odavno izvan upotrebe. Zato sada stojim u redu.
S druge strane stakla nekadašnjeg kioska na glavnom gradskom trgu dočekaju me sive oči neke dobre dušice koja za teške pare prodaje zagađenu vodu u bocama. Vjerojatno je prije ove suše prodavala povrće na tržnici uzgojeno uz gradsku obilaznicu.
„Tri, molim vas.“ Kada mi je glas postao tako hrapav?
Pogled i zloban osmjeh. „Samo dvije po osobi.“
Mrštim se. Zar opet?
„U redu, dvije.“ Pružam joj akvakarticu koju provlači kroz stroj, skidajući mi s već ionako tankog računa novce. Dakako da se automatski zabilježi datum. Danas više nigdje ne mogu kupiti kap vode ni da mi život ovisi o tome.
Dodaje mi dvije litarske boce mutnjikave vode i karticu. Nešto tamno se sleglo na dno. Čini se da su im filteri opet pokvareni. Ne da su ikada radili kako spada.
Grčevito stisnutu bocu prinesem ispucaloj površinu usnama. Žena bulji u mene. Slegnem ramenima i bez pozdrava se okrenem.
Uskim prolazom između zgrada brzo dolazim do stare obale. Mislim da je ona jedan od razloga zašto ne mogu otići – ima nešto u gubljenju poslijepodneva zureći u sporu, lijenu vodu. Kao da gledaš u beskonačnost.
Nema više vode u koritu, da se razumijemo. Boljih dana muljevito se dno svjetluca od vlage, ali to je to. S one strane obale samo krpe zemlje smeđe i žute boje. Ono što je nekada bio šumarak danas je zgarište. Jedna od prvih žrtava požara onih godina kada su suše tek počele. To i gradski parkovi, kao i naselja uz njih.
Ali most je ostao.
Prljavobijel, zabada se u crnilo na sjevernoj obali. Izvija se ponosno, odbijajući se pokoriti kandžama vremena. Beskoristan. Napukao na nekim dijelovima. Većine teških metalnih kabela koji su ga pridržavali davno ukradenih i prodanih u staro željezo.
Često se sjetim onog starog vica, koji ama baš nikome nije bio smiješan. Iako danas ja umirem od smijeha uvijek kada vidim ovaj prizor.
Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?
Pitanje natopljeno cinizmom. Više nema ničega što bi tuda teklo.
Čak i danas, smijuljim se... sve dok mi pred očima zavodnički ne zaplešu iskrice. U isto vrijeme kada mi zatiljak eksplodira u boli.
* * *
Kapci, tako teški.
Tupa pulsirajuća bol negdje ispod kose na glavi. Kao u vodi, polako rukom taknem kožu. Mokro. Još sporije dovlačim prste prema licu. Crveno.
Prepuštam se tami koja majčinski pruža ruke prema meni.
* * *
Noć.
Drugo buđenje nije ništa ugodnije od prvog. Naprotiv. Ležim na nečemu. Zrnatom. Pijesak?
Svjetluca, obasjan Mjesecom koji mi visi nad glavom.
Svijest mi se vraća u naletima isprekidanim osjećajem slabosti. Sjedam, podižem pogled prema nečemu tamnom što se izdiže pred mojim pogledom. Brdo?
Ne.
Nasip. Korito. Okrećem glavu u lijevo i vidim sjenku mosta.
Jedva se nekako ustajem. Osjećam se... lako. Isprva mislim da je to samo od udarca i zabrinuto pružam prste prema hrapavoj, suhoj masi slijepljene kose i pijeska. Vjerojatno bih trebao otići u neki od priručnih med-centara da mi to očiste. Ili to ili žrtvovati jednu od...
Boce.
Osvrćem se oko sebe. Nemoguće. Ne.
Voda je jedan od dva razloga zašto bi netko napao mene. Ne moram ni provjeravati džepove da znam da akvakartice također nema.
Stojim na mjestu, a onda mi se tlo ruši pod nogama i padam na koljena. Bez akvakartice, ne mogu do vode... A da bih nabavio drugu nemam novaca a ni vremena za višemjesečnu borbu s čudovištem papirologije kojeg je potrebno poraziti ukoliko netko želi dobiti karticu.
Očaj.
Slabost. Vrti mi se i imam želju za povraćanjem. Potiskujem je samo snagom volje. Skupljam i širim zvjezdastu sjenu koju stvaraju moji mršavi prsti, ostavljajući tragove u suhom, oštrom pijesku. Grebe me nešto, vjerojatno komadić drveta ili kamen naplavljen godinama ranije. Usporeno, kao u snu mi do svijesti dolazi taj podatak.
Tamni kružić pojavi se u pijesku obasjanom mjesečinom. Zatim još jedan. I još jedan.
Treba mi trenutak da shvatim da to izlazi iz mene. Da mi je lice iscrtano putevima i da svi vode do očiju.
A onda se zagrcnem. Počnem se smijati, sve jače i jače, dok se ne prevrnem na bok, tresući se od smijeha i jecaja koji se bore za prevlast.
Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?
Nova, slana Drava koja izvire iz mene. Samo moja Drava.
(ovo je tekst koji nisam napisala ja vec moja sestra, ali kako ona nije clan foruma - a ja skromno smatram da je uradak posebno zanimljiv osjecanima - uz njenu dozvolu postam tekst ovdje)
|