#1: Moja priča Autor: Jeff Murdock,
Postano: 14.08.2006. 15:32
Radi se o djevojci s kojom sam bio u vezi nešto više od 3 godine. A prekinuli smo krajem prošle. Prije toga imao sam jednu vezu od 4 godine, ostalo sve sitno.
Dakle nakon godinu dana idile ja sam se razbolio. Štitnjača pa anksioznost. Sada je i jedno i drugo više-manje zaliječeno.
Tu su počeli prvi problemi, jer sam ja možda previše očekivao, a ona to u tom trenutku nije mogla pružiti. A bila je uz mene koliko god je mogla. No pošto je to trajalo dosta dugo, vidio sam da polako gubi strpljenje a ja je nisam htio gušiti. Kada bi bile neke prigode za feštu, izlasci i slično, na koje ja nisam bio u stanju ići, nisam htio da i ona ispašta zbog toga...
I tako smo se počeli viđati dosta rjeđe i polako smo i navikli na to pa se veza šlepala.
Ljubav nikada nije bila upitna, no zbog moje bolesti seksualni život baš i nije funkcionirao.
Tako da smo na kraju postali samo prijatelji, ostala je platonska ljubav.
Jednog dana je ona predložila da i službeno postanemo prijatelji pošto daljna veza više nema smisla.
Ja sam, naravno, na to pristao. Bilo mi je malo teško u početku, ali sam ju kao djevojku prebolio još i prije "prekida".
Nastavili smo se družiti i ja sam se nadao da će uskoro naći nekoga tko će ju moći usrećiti. Tada sam bio siguran da sam u potpunosti cool glede toga.
Negdje poslije Uskrsa sam gotovo u potpunosti prizdravio. Te sam ubrzo odlučio preseliti iz Osijeka u Zagreb.
Njoj se ta odluka baš i nije svidjela. Govorila je da se sada više nećemo družiti i da ćemo u potpunosti izgubiti kontakt s vremenom.
Moj odgovor je bio da moram krenuti dalje, da osjećam da moram napraviti korak dalje u životu. I da ćemo ostati u kontaktu ako smo uistinu prijatelji.
Početkom srpnja sam našao stan u Zagrebu, a vrlo brzo i posao. Sredinom mjeseca sam otišao u Osijek po još neke stvari, par dana prije nego trebam počet radit. Dogovorili smo se kada se budem vraćao da će ići sa mnom za Zagreb, ostati tu par dana, pa kod prijateljice na more.
Došao sam u Osijek, otišli smo na cugu pa kod mene gledati film. I tada smo se spontano počeli lagano maziti. Osjećao sam se ponovo u noponu snage, spreman da nadoknadim sve one godine apstinencije. I osjećao sam se kao da sve ide svojim tokom, prirodno.
Ali je u jednom trenutku i glava proradila.
Rekao sam si da nema povratka i da se nema smisla upuštati u nešto što ne mogu završiti. Veza se može održavati na daljinu, ali ne i graditi, ondnosno još gore, ponovo graditi. A nisam ju ntio nikako povrijediti. Tako da sam se uz "laku noć" ustao i otišao.
Stigli smo u Zagreb, bila je tu par dana i sve je bilo savršeno. Otišla je na more a meni su se, razmišljajući o svemu, počeli vraćati stari osjećaji i nada da je ipak moguće...
Dogovor je bio da će i po povratku ostati kod mene par dana.
Neopisivo sam se radovao tome.
No već par dana prije povratka, preko telefona, a i kada se vratila osjetio sam da me drži na distanci. Pa se negdje skloni dok se dopisuje SMS-om, kada smo zajedno odbija pozive na mobu.
Ne treba biti previše inteligentan da zbrojiš dva i dva.
I nisam mogao sakriti tugu koliko god sam se trudio.
Primjetila je to i molila me da joj kažem o čemu se radi. Što sam ja maksimalno izbjegavao. No kako je danas odlazila za Osijek, sinoć sam joj ipak sve rekao.
Da su se vratili stari osjećaji i da kontam što se dolje dogodilo.
Nije ni potvrdila ni zanjekala, već je samo rekla da se nada da ćemo moći ostati prijatelji. Što neće biti moguće pored ovakvih mojih osjećaja. I da me planirala posjetiti za nekih mjesec dana, te se nada da će to biti moguće. I vidio sam da joj je ova situacija užasno bolna.
Rekao sam joj da će biti sve OK, da će me proći. Razmišljajući kako sam u životu prebolio i puno gore stvari i kako će mi biti lakše pošto se nećemo viđati neko vrijeme.
Otpratio sam ju na vlak večeras, bezuspješno skrivajući suzu kada je odlazio.
I htio bih biti sretan zbog nje. Htio bih da nađe nekoga tko će ju voljeti i poštivati. Da joj pruži sve ono što ja nisam bio u stanju, što zbog mene, što zbog lošeg tajminga i spleta nesretnih okolnosti.
No ubija me pomisao da možda sada oboje patimo zbog kretena s kojim instinktivno ne vjerujem da ima budućnosti...
A još više to što se bojim da sam ju ponovo izgubio.
Znam da je ovo predugačko i ne vjerujem da će itko čitati. No morao sam to nekako izbaciti iz sebe pošto trenutno "...u ovom gradu ja nemam nikoga...".
|