#15: Autor: Sharon,
Postano: 28.10.2011. 6:48
Spore je napisao/la: ›
Rezultat 40-togodisnje tiranije gadafija - Bruto dohodak libije 13 500 americkih dolara , 0- ta stopa poreza , besplatno zdravstvo i skolstvo , placa medicinske sestre 1000 dolara , po svakom rodenom djetetu 30 000 dolara , svaki novi bracni par dobiva kredit s 0 % kamata na kupnju stana , narazvijenija drzava afrike , pokrenuta nova moneta i jos mnogo toga...
Joj sto mi nemamo takvog tiranina ????
Hvala ti americka demokracijo sto si uklonila takvog tiranina , blago nama i ovom sugavom svijetu kad ima takve policajce kao sto su velika britanija i amerika...
|
Svaki totalitarni režim kupuje nečim svoje podanike. Likovi kao Gadafi to mogu jednostavno napraviti jer imaju puno novca od nafte. Tako se stvara privid društvenog blagostanja u kojem ne znaš gdje je granica između kulisa za strane novinare i realnog stanja.
Prije par dana gledah neku emisiju o Sjevernoj Koreji, gdje su se našla 2 strana novinara koji su na trenutak uspjeli izmaći nadzoru svojih službenih „vodiča“. Jedan je francuski novinar, a drugi naš. Francuz kaže kako niti nakon nekoliko posjeta ovoj zemlji njemu nije jasno gdje je granica između glume i stvarnog raspoloženja ljudi. To jest: jesu li oni sad već doista sretni i doista nasmijani, jer jednostavno – ne znaju za bolje niti gore. Sistem im od malena ispire mozak i odgaja onako kako želi, tako da nakon nekoliko generacija koje su ovako odgajane – pitanje je što se dobilo. Bilo bi interesantno čuti što bi sociolozi o ovome mogli zaključiti, no njima tamo nema pristupa. Šteta. Simptomatično je upravo to što na ulicama vlada totalna tišina, nitko ni s kim ne razgovara niti se zaustavlja, a na licima svima osmjesi. Po prirodi čovjeka – nemoguće. Francuski novinar reče kako se tamo svaki put osjeća kao u velikom Trumanovom show-u.
Slično je, pretpostavljam, bilo i s Libijom. No, kad je jednom napukla iluzija – stvar se nije mogla zaustaviti. Završilo je kako je završilo. Po meni, biti će gore nego što je bilo. Iz jednog jednostavnog razloga: sloboda znači i odgovornost, a to pušteni s lanca ne mogu shvatiti. Odgovornost zapada koji okrvavi ruke kad mu to odgovara je u tome što nikada sa proklamiranom slobodom ne odgaja i odgovornost koja je nužna da bi ona funkcionirala. Znamo, to je smišljeno, jer u kontroliranom kaosu možeš najučinkovitije crpiti resurse čijih vrijednosti „divljaci“ ionako nisu svjesni. Smišljeno, no kratkovidno. Jer, malo-malo zapad ima problema s fundamentalizmom, terorizmom, i izmima za koje je sam kriv.
Nakon svakog totalitarizma dogodi se neka vrsta kaosa, upravo zbog toga što ljudi ne znaju sa slobodom izbora, odlučivanja, biranja. I u Europi smo imali popriličan kaos nakon pada Berlinskog zida u zemljama istočnog bloka. Gospodarske muljaže, tranzicijske pljačke, korupcija – dječje bolesti demokracije koje će u arapskom svijetu izgledati puno drastičnije nego u Europi, u kojoj, ako izuzmemo slučaj Čaušesku, barem nije bilo nekrofilskog iživljavanja krvožedne mase nad mrtvim tijelima javno izloženim u hladnjači neke tržnice, u kojoj će nakon toga vjerojatno stajati rajčice, salata ili smrznuta riba.
Tvrdit će mnogi kako je prije bilo bolje. Nije to ništa što i mi nemamo. Uvijek će se netko uhvatiti za neuređenost koja je nastala nakon formalnog proglašenja pluralizma (namjerno neću reći demokracije) i tvrditi da je prije bilo bolje.
No, režimi u kojima samo odabrani mogu sudjelovati u Trumanovom show-u i u kojima oponenti i različita mišljenja završavaju zakopani u jamama na tajnim lokacijama sramota su koja se mora, makar formalno, ukinuti. To je prvi korak, čak i u Libiji. Samo – hoće li sloboda znati pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj?
|