#1: Kao nebo silni i prostrani parkovi Autor: Zal Kopp,
Postano: 19.12.2005. 0:57
 "Šetati u tišini kroz šume
koje zdravlju gode,
razmišljajući o svemu što dolikuje mudrom i čestitom čovjeku."
Horacije, Poslanice
Oduvijek tragam za načinom i smislom kako da svoj svijet ugodim. Nikada nisam potpuno zadovoljan sa sobom i onim što mi ispunjava ili troši život. Nemam pravo korisititi težu riječ, jer sam do sada prolazio kroz situacije u kojima je uvijek bilo izlaza. Teškoće postoje i u njima se ponekad osjećam kao pantin, lutka na koncu s kojom se sudbina poigrava. Ipak, to je stalno kretanje i uporni razgovori sa samim sobom, promatranje, upijanje i učenje, najsigurnije me vode prema optimizmu.
Ljepota mog sjećanja u božanskom pogledu starog duda, što se iz zavjesa dostojanstveno po sobi s mirisima širi i u sjetnom odsjaju slika sa požutjelih stranica albuma u ovoj besanoj noći moje duše, svu iskrenost prijateljstva nebeskom besmrtnošću pjesnika u tečnu pjesmu plete. Ne bih započinjao, niti bih se nemirnog truda prihvatio, da se nisam zavjetom srca, poput crnih lastavica vinuo i osjetio udare oblaka po svom perju, napio praskozorja, zrelom smjelošću ravnice sletio na svoje žedne dlanove i sa sobom donio godine provedene u blatnim dvorištima. Na tom putu zelenih proplanaka, procvjetalih obala rijeke, izvijenih afaltnih ulica i čelično sivih tramvajskih tračnica, visokih tvorničkih dimnjaka, pustih polja ubranog kukuruza, na stazama djetinjstva i tek izniklog dječaštva, na nebu sna, moj prijatelju, šapatom razgovaramo i svaku riječ slažemo.
Tkivo, od kojeg smo satkani izloženo je iskušenjima, ali isto tako ispunjeno je vjerom i iskrenošću, odanošću i suptilnim nitima ljubavi. Ljubav je ta snaga božanstvene glazbe koja nas pokreće. Ona nam otvara nepoznate prostore, uvodi u vremenska bespuća, s njom se osjećamo sretni i smireni, u njoj nalazimo svoja rastrčana polja. Međutim, kako spoznati ljubav u sebi i ljubav koja nam se daje? Kako dohvatiti pravu nit i s njom nastaviti započeti niz? Pokidane niti treba povezati, rastrgana nastojanja treba vratiti, a izgubljeni smisao pronaći i stvoriti nadu. Ta je nada potrebna da uspijemo i ne odustanemo.
Vrt sreće koji toliko priželjkujemo, nalazi se u nama i treba nam kao što mi njega trebamo. Kako rastom postajemo ljepši, tako u nama ljepota buja. Svaka latica, svaki list traži kap svoje rose. U tom vrtu izazova nastavljamo cijeli život i ulažemo vjeru u njega. Koliko uložimo toliko ćemo pouzdanja dobiti.
Grade moj, tvoji parkovi jesu moji vrtovi. Dio su moje duše. Uzajamno se napajamo i jedno drugom najbolje iz sebe nudimo. Tvoje zelenilo u meni oduvijek raste, a moje grane nose tvoje krošnje. Svaka naša latica je povezana i svaku kap rose dijelimo. Miris nam je jedan, miris uzajamnog prijateljstva.
U prijašnjem hodu ima puno pogrešaka i zato ponekad sadašnji koraci zateturaju. Prijateljstvom obogaćujemo naše vrtove. Znamo da jedan bez drugog ne možemo i da je svako u svom vrtu slab. Okruženi prostorom i vremenom radujemo se svakom susretu koji nas povezuje. Očekujući te radosne trenutke, čuvamo i njegujemo svoje mirise za svaki naš dodir.
Bezbroj puta smo bili izloženi nevremenu. Ja kao čovjek, ti kao moja topla misao. Danas, nakon svih oluja ponovno grlimo jedan drugog u šetnjama. Zadovoljni, predajemo se osmjesima Drave i cvrkutu ptica. Naše latice miluju jedna drugu, a s njihovim pupoljcima i uzdasi postaju ljepši.
Šećem tvojim parkovima, moj prijatelju, i trajno ti povjeravam svoju dušu, jer na tvojim sam zelenim proplancima zauvijek pronašao mjesto u kojem moje srce cvijeta najljepšim bojama. Moje je biće na izvoru tvoga klijanja i ja sam ponosan zbog toga. Otkada sam pogledom prohodao u mene se slijevaju potoci tvoga zelenila. Ja sam zaljubljenik u tvoje zelene staze. Tvoji su parkovi kao nebo silni i prostrani.
Za nas zvijezde mijenjaju plavetnilo svemira, otvaraju noć, pomažu nam na nestvarnom putovanju i kao sinovima vjetra, polarnom snagom sjeverca, tiho pučinom navode kormilo i k nama dovode zaboravljene igre crvenih obraza jabuke, njezinih sočnih sokova, nježno slatkih u ustima uspomena. U nitima bezbrižnosti izmiješanih božanstvenim dodirima sunca i plesu zlatnih suncokreta, između drvoreda prekrasnih breza, natopljeni divotom mjesečine slušamo njene srebrne zrikvace, pronalazimo prve korake razumijevanja našeg prijateljstva i s tisućama plavih modrica šutimo i jedan drugog tako štitimo. Toplinom osmjeha i prašnjavim rukama skačemo za loptom, a prve ljubavi u nama tek dozrijevaju i naš svijet bune u glavi. Iako ne razumijemo razlog, prihvaćamo stvarnost maštanjem, jer znamo kako ćemo jednom u probuđenim snovima, zauvijek nastaviti trčati s našim tihim prijateljstvom...
Tekst: Zal Kopp
Ilustracija: Jovan Gojković
|