Galerija Kulturnog centra: Otvorenje izložbe "Bez šuma"

Meditativna tišina ili tihi krik za promjenom smjera?

O, nego ponad mene, ti što si tako čisto! Duboko! Ti svjetlo bezdano!
Gledajući tebe, prolazi me groza božanskih žudnja.

Baciti sebe u tvoje visine – to je moja dubina! Sakriti sebe u tvojoj čistoći
– to je moja nevinost! (Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Promišljanje djela Sibel Latin započeo bih s mislima Juliusa Evolu iznesenima u eseju Alpe i duhovnost pisanom 1930. godine. Citirani Nitzscheovi stihovi lirski su doprinos temi koja je već sama po sebi lirska i intrinzično posjeduje dah nepatvorene dubine u koju meditativna misao zapadnjaka teži prodrijeti, pitanje je koliko ona na tome putu daleko može odmaći. Već prve rečenice Evolina teksta odaju tračak sumnje koji današnjega čovjeka može približiti novoj sferi duhovnosti, onoj koja prebiva u ledom okovanim vrhuncima kroz koje prodire zvuk tek hladnoga vjetra i vječite tišine leda. „Govoriti danas o duhovnosti planine nije lako jer joj često pridaju opće mjesto. Nijedno doba prije našeg nije na toliko načina progovorilo o duhu i duhovnome, kao o nekom umaku ili začinu s kojim je sve ukusnije, a u potpunoj suprotnosti s činjenicom da danas nedostaje autentičnih transcendentnih načela i vizija.“ Tišina i odsutnost zvuka kao paradigma praznine u suvremenoj je zapadnjačkoj umjetnosti ostavila traga zahvaljujući učenjima s Istoka, napose zen-budizma koji je kroz neoavangardne pokrete prodro na Zapad. Međutim, koliko je Zapad bio spreman i sposoban apsorbirati i autentično razumjeti duhovnosti Istoka i filozofiju praznine, pitanje je na koje nećemo baš lako moći odgovoriti. Samotni vrhunci ispunjavaju nas istovremeno osjećajem asketske bespotrebitosti i herojske snage kroz koju junački doživljaj ništavila dobiva značenje produhovljene punine. Dok je asketizam tih te se izražava kroz mûk tijela, ali krik duha, heroizam eksternalizira bjesomučne glasove junaka popraćene uskovitlanim i nestabilnim atmosferskim prilikama. U slikama koje su pred nama nema krikova ni vremenskih neprilika, nema ni grmljavine niti lavina; na njima su i vjetrovi utihnuli ostavivši okamenjene i stišane, ledom zaogrnute oaze tišine.

Sibel Latin u svojim prikazima planinskih masiva primarno ne traga za onom „meta“ duhovnom dimenzijom prirode, nego se ona javlja usputno, kao pridodana vrijednost u njezinim prikazima. Točnije, slikarica se na put slikanja otiskuje neopterećena potragom za semantičkim utiscima svojih slika, nego joj je važnije jednostavno slikati. Umjesto duhovnosti vizije u ovome bismo slučaju prije mogli govoriti o duhovnosti čina slikanja kao potrage za čvrstom točkom iz koje bi sve ostalo moglo izrasti. Ne govorim to bez razloga budući da se slikarica na svoj poetski put uputila prije nepunih deset godina te i marljivo traga za osloncem kakav je trebao Arhimed da bi svojom dugačkom polugom podignuo Zemlji. Latin je svoju polugu pronašla – kist umočen u boju. A točka? U ovome slučaju uporište se smjestilo u autoričine vizije alpskih predjela kakvih se sjeća sa svojih brojnih putovanja tim prostorima. Bijeg u veće visine rezultirao je i odlaskom u vrlo suženu kolorističku paletu kojom dominira bjelina s naznakama sivkastih sijena te snažnih tamnih mrlja koja pokazuju izranjanje kamenih planinskih masiva iz mora ledom okovanih vrhunaca. Redukcija kolorita rezultirala je puninom bjeline i mislim da baš upravo u tome prebiva snaga ovih slika budući da semantički neutralna u odnosu na sadržaj koji prikazuje bijela boja dobiva dovoljno prostrane plohe na kojima može djelovati uvjerljivo i upečatljivo, čak i kada predjeli ogoljenoga kamena zauzimaju veće postotke oslikane površine. Druga važna kvaliteta ovih slika jasan je i na spretan način tretiran prostor slike. Ne samo da su platna kompozicijski ujednačena i podvrgnuta intuitivnom slikaričinom balansu, jednako je tako i prostor koji je na njima naslikan – unatoč suženoj kolorističkoj paleti – intuitivno proživljen te nam je ambijentalnost krajolika vrlo bliska i razumljiva. Slikarica piše: „Da bih se izrazila formalno, slikam planinske predjele, neomeđene ogoljene prostore bez šuma, ali i šumu asketskog kolorita na rubu apstraktnog i figurativnog prikaza s povremenim figurativnim elementima (...) Sam prostor razumijevam u rasponu od široko zahvaćenih panoramskih vizura pa sve do vizura u kojima se pogled zaustavlja, spotiče o kakvu prepreku (...)“. S formalne, dakle, strane Latin u ovim bijelim pejzažima daje meditativne plohe na kojima se oko odmara te pulsira kroz blage kretnje između pojedinih koloristički snažnije naglašenih punktova. Lišenost planinskih predjela ljudskih figura (nalazimo ih samo na jednom platnu onako sićušne, prikazane iz daljine) unosi u atmosferičnost alpskih vrhunaca dodatnu dozu mistike, no slikarici su puno važnija od potrage za stanjima mističnih raspoloženja pitanja o sudbini neasketskog pristupa prirodi. Njezini pejzaži su također i semantički puni te ne nose samo „sentimentalizam buržoazije i njen konvencionalni i stereotipizirani idealizam“ (Julius Evola), nego kroz njih slikarica propituje odnos kulturno-ekonomskih dimenzija nekoga prostora u odnosu na rapidan proces globalizacije. Iz te pozicije gledano, ovi nevini pitoreskni pejzaži osim autentične proživljenosti stavljaju kako pred slikaricu tako i pred promatrača niz pitanja. „Održivost“, pisat će na kraju svoga opisa ovoga ciklusa Latin, „kao često korišten termin ljudske strategije planiranja odnosa čovjeka i prirode, na pragu je najveće dileme naše budućnosti. Možda se baš ondje, na vrhovima Alpa, postavljaju najteža pitanja ljudskog opstanka.“

Osim slika iz ciklusa Bez šuma, izložena će biti i platna iz najnovije serije djela nazvanog Animali. Slikarica ovdje zadržava ovisnost o ambijentalnosti prostora stavljajući životinjska tijela u prilično reducirani okvir, ali i prema oskudno prisutnim elementima jasno je da se referira na autentična staništa u kojima žive morski sisavci. Kolorističke su vrijednosti prizora iz ovoga ciklusa puno snažnije čime se ostvaruje i dodatna dinamika te dramatičnost cjeline. Pitanje održivosti s kojim smo završili prethodni paragraf ovdje dobiva novu i puno dramatičniju dimenziju. „Odnos čovjeka i prirode na pragu je najveće dileme naše budućnosti“, kaže slikarica. Trebamo li stoga ove slike promatrati i kao svojevrstan hommage jednome svijetu koji je iza nas i iz kojega smo svojim djelovanjem odstranili veliki broj sisavaca i drugih živih vrsta? Nisu li ovi prizori samo još jedna vrsta spomenika ljudskoj pohlepi koja je dovela stanje na našemu planetu do točke usijanja? Čini mi se da cilj Sibel Latin nije nabiti nam na nos apokaliptične verzije razvoja budućnosti, nego predstaviti jedan mogući put suživota u novoj epohi koju je Glenn Albrecht nazvao simbiocen, a koja dolazi nakon razdoblja antropocena i kapitalocena. „Simbiocen“, ističe Albrecht, „počinje onda kada naše prepoznavanje vitalne međusobne povezanosti života na Zemlji postane materijalna osnova za sve naredne misli, politike i akcije (...) On predstavlja revoluciju u znanstvenom i transdisciplinarnom mišljenju, zasnovan je na temeljima života koje naziva simbioza, a također je poticaj za stvaranje novog sekularnog oblika duhovnosti koji prati znanost, tehnologiju i kulturu simbiocena.“ Kao i u ranijem ciklusu, Latin i ovdje vješto isprepliće oblikovne aspekte svojih djela stavljajući potrebu promatrača za pronalaženjem njihovog značenja u drugi plan. Iz toga razloga se u ovim djelima može uživati bez da se zadire u njihovu semantiku. Drugi važan element je kontinuitet koji slikarica nastavlja održavati uz, naravno, unesene promjene, ali sve razlike koje je donijela u ovaj ciklus, slikarica je uvela nježno, prirodno i gotovo neprimjetno zadržavajući poetsku nit čvrsto napetom.

Sklon sam vjerovati da oba ova ciklusa imaju veliki potencijal umnažanja motiva i eksponencijalnoga rasta. To ne znači, naravno, da bih predlagao nesavjesnu hiperprodukciju uvijek sličnih, ali jasno različitih motiva i kompozicija, ali bih istaknuo da je cjelina koju nam je Sibel Latin dala u svojim slikama nalik spirali čija završna točka uvijek može otići još koji krug dalje, a da ništa u cjelini strukture ne poremeti. S druge strane, svako je od ovih djela pars pro toto tako da vidjeti i samo jedno od njih znači osjetiti puninu slikaričine poetske vizije i snage koju bez oblikovne i kolorističke pompoznosti uspijeva odmjereno docirati na svakom od svojih platana. Igor Loinjak